Å etajući noću po Splitu igram se svjetlošću i tamom. Dok sjajne komadiće splitske povijesti okupira mrak pokuÅ¡avam uhvatiti zadnje zerice svjetla i prenijeti ih u svoju tamnu komoru. Za uspomenu i dugo sjećanje. Svjetle momente nam otimaju takvom brzinom da je sretnik tko ih je uspio zatoÄiti na neki naÄin. PreporuÄam vam da ne spavate pretvrdo jer biste se mogli probuditi u nekom drugom gradu na istom mjestu. Netko projektira budućnost u kojoj svemu vrijednom valja nakalemiti neÅ¡to bezvrijedno. Dok se spomenik bezvremenom Orsonu podiže kraj najveće kokiÄarske tvornice, Äardin popurgeriÅ¡e, Bedemi Å¡aptom padnu, Sveti Duje se razsvijetli. Å to je slijedeće? U tom kontekstu ostakljavanje Peristila logiÄki nadopunjava niz. I svjetlo more biti mrak.
PS. Rivu sam preskoÄio da mi ne izleti Å¡tagod gruboga. PopurgerisaÅ¡e li nam joÅ¡ Å¡tagod?