Evo me u Poljani tj. kako njeni stanovnici kažu Pojani. Valjda bi toponimici trbali glasiti onako kako ih sami stanovnici nazivaju. U kartama piÅ¡e Poljana, no javio se “pokret” koji na svim putokazima križa slovo l, pa književno pisana Poljana postaje Pojana.
ÄŒitam knjigu Toponimija otoka Ugljana iz 2007. godine, koju su priredili u Centru za jadranska onomastiÄka istraživanja SveuÄiliÅ¡ta u Zadru, gdje se osim ova dva toponimika spominju i drugi, talijansko-mletaÄka transkripcija: Pogliana, Pogliane. A o ovim krajevima popriliÄno je literature na talijanskom jeziku. I prve karte i katastri su na tom jeziku (ili ma kako se on nazivao u svojoj povijesti). Zanimljivo Å¡tivo uopće, najkonkretnije meni dostupno o otoku Ugljanu i Pojani. Ujedno i znanstveno, ponekad teÅ¡ko za Äitati i razumjeti. Å teta Å¡to takvih Å¡tiva i populariziranih izdanja nema. Nema ni na internetu sliÄnih radova iz kakvih nastaju takve knjige. One ostaju u praÅ¡ini sveuÄiliÅ¡nih knjižnica, teÅ¡ko dostupne onima poput mene koji bi željeli poneÅ¡to saznati o svom kraju.
I, naravno, prilažem dokaze svog boravka ovdje u obliku fotografija.
Galebovi su priÄa za sebe. Gledam ih, sa i bez objektiva i stalno uoÄavam nove zanimljivosti iz njihova života.
Ljetne nevere su uobiÄajene, a s njima munje i gromovi.
