blagi

Ove se subote održalo finale Prvenstva svita u piciginu. Kako je picigin splitska igra, red je da učestvuju splićani.  Ovo je šesto prvenstvo i to je već respektabilna tradicija. Malo mi je sumnjiv takmičarski karakter prvenstva u netakmičarskoj igri, ali mi je to prihvatljivo kao  povod da se napravi veliki šušur u vrime kad je na Bačvicama ionako veliki šušur . Dan je bija vreli, ali uz more ugodan. Malo san pripeka kolina, a nisan se ni smočija. No drago mi je bilo viditi sve to na okupu.

Pobijedila je ekipa A1, a najatraktivniji i najbolji igrač je njihov član Zvone Bebić.

For my aunty Nada: Picigin is a game with small ball for a 5 players full of jumps in just a few inches deep sea with a sand. Invented here in Split.

Kako san o piciginu već pisa na ovon mistu, neću duljit nego evo slika.

Zvuk:

  Prvenstvo svita u piciginu (2.9 MB, 73 preuzimanja)

Share on Facebook

Peškarija je ogledalo promorskih mista, navika primoraca. Osim onih koji sami love i ulove, ostali traže jeftin bokunić ukusne spize na pazaru i peškariji. I najjeftinija friška riba uz malo blitve pruža užitak. Ne triba puno začina. Poslovično riba se mora kupat triput: najprije u obilju mora, pa u obilju ulja i na kraju u obilju vina.

Stariji svit bez posla, penzijoneri, svratit će svako jutro na peškariju u potrazi za jeftinin obrokon. Ovisno o vrimenu na peškariji zna bit izobilje, a onda i cinije. Za ružna vrimena ni ribari se ne volu topiti, a ni riba se ne otima za popet u ribaricu, uletit u mrižu, pa je ponuda na peškariji siromaška, a cine skaču. Šeta ljudi od banka do banka, pa pitaju, pipaju. Najčešće ne kupe ništa ali se napričaju sa prodavačima, uglavnon prodavačicama, prijateljima i poznanicima. Mnogi zaposleni u trku, ili za marende, volu usput proć priko peškarije ne bi li naletili na ponudu koju se ne da odbiti. Mlađi đir ne stigne povirit na peškariju jer se, u vrime kad je najbolja ponuda, odmaraju od naporne noći.

O pripoznavanju friške ribe postoje razne legende. Istina je da se riba lako usmrdi i da je osjetljiva na temperature koje su u nas relativno visoke. Stoga se ulovljena riba odma stavlja u led i ukoči se. A kad dulje stoji pogled joj se zamuti.

Vonj friškine nije za svakoga, vonj usmrđene ribe nije ni za koga. Mediteranska ugodna klima diktira prehranu. Nima potribe jist tešku spizu kad je veći dil godine ugodno za živit u malo robe, pa i zimi se uz more more skinit u kratke rukave. Malo blitve i frigane srdele su siromaška spiza za bogove. Ljudi iz unutrašnjosti ne volu ribu jer in je to prelagana spiza, a i teško in je čistit kosti. U vojsci bi se uvik najoja kad bi trevila riba ra obid - puno ljudi je nije tilo njanka uzet na pjat. Ja bi po repete. Bile su lokarde s restanin krumpiron.

Zašto je teško u primorskim mistima naletit u restoranima ili fast foodovima na jeftin riblji obrok? Npr. na marendu od gavuna i girica? A na svakon kantunu morete naletit na hamburger, ćevap, jol travnički, jol sarajevski. I gyrosa i kebaba ima posvuda. Al girice u škartoc teško i nikako.

Ni peškarije nisu ka nekad. Evo su današnje prepune štipunica .

Slike posvećujen prijatelju Bebiju kojemu je životni san poslikati peškariju. Jadan živi u unutrašnjosti, na obroncima Velega Varoša, pa mu je teško žrtvovat komadić sna.

Zvuci peškarije:

  Zvuci peskarije.mp3 (613.7 KB, 264 preuzimanja)

  Zvuci peskarije 2.mp3 (843.5 KB, 163 preuzimanja)

Share on Facebook

Zadar je grad bogate povijesti i prepun starih zanimljivih građevina. No zadarske su vlasti bile hrabre i vidovite kada su dio prostora na proširenoj i preuređenoj rivi odlučile oplemeniti originalnim umjetničkim instalacijama arhitekta Nikole Bašića. Neupadljivo su se uklopile u posve običan prostor kamenom popločana prostora rive, kao sastavni dio, ne ističući se svojom prostornošću ili gabaritima, nego svojom aktivnošću, zvukom i svjetlošću koje proizvode.

Morske orgulje su nastale prve i posve su originalno rješenje i svjetska atrakcija. Magične zvukove koje proizvodi gibanje mora mnogi žele slušati. Nešto kasnije realizirana je također originalna instalacija Pozdrav suncu, koja je posebno atraktivna po zalasku sunca kada zvukovi Morskih orgulja upravljaju svjetlosnim efektima.

Taj dio Zadra privlači ljude, postao je mjesto sastajanja i boravljenja kako Zadrana tako i gostiju. Ima nešto transcedentalno na tom prostoru. Zateći ćete tu ljude koji u tišini meditiraju, ponašaju se jako čudno, stojeći, šetajući, sjedeći ili ležeći na tom prostoru. Djeca će naravno rado skakutati i trčkarati po staklenim pločama Pozdrava suncu. Zateći ćete ljude u najčudnijim pozama i da ih vidite na nekom drugom mjestu pomislili biste: ‘luđak’. Duhovnost tog kutka dugačke zadarske Donje rive kao da se prelijeva i na nju u cjelini.

Zalazak sunca u ljetno doba na tom je dijelu rive istinski događaj jer sunce nestaje u moru iako su oko Zadra brojni otoci. Jarke boje zalaska, pretapanje u zlatnu, a potom tamno plavu boju. Sa opadanjem jakosti sunčeve svjetlosti, sve više dolazi do izražaja igra svjetlosti Pozdrava suncu usklađeni sa zvucima Morskih orgulja. To naprosto treba doživjeti.

Ne mogu ne spomenuti na ovom jestu kako je preuređenje Splitske rive, u otprilike isto vrijeme, izazvalo gnjev splitske javnosti svojim katastrofalnim rješenjima, besmislenim čeličnim grdosijama koje su zakrilile povijesnu baštinu i simbole Grada.

Više o Morskim orguljama i Pozdravu sunca.

Zvuci morskih orgulja:

  Zvuk zadarskih morskih orgulja (1).mp3 (500.2 KB, 410 preuzimanja)

  Zvuk zadarskih morskih orgulja (2).mp3 (799.5 KB, 460 preuzimanja)

  Zvuk zadarskih morskih orgulja (3) (981.8 KB, 225 preuzimanja)

Share on Facebook

Prije preseljenja u Split, dugo sam stanovao u Šibeniku. Iako sam mnogo puta prolazio glavnim ulicama Krešimirova  grada uvijek je to bilo s nekim ciljem, pa sam promatrao ljude i izloge, a rijetko građevine. Obično sam prolazio u vrijeme kada su gradske ulice bile pune, pa sam, gledajući neke stvari, ljude i pojave, preskakao promatranje nekih drugih. Jednom sam, već kao stanovnik Splita, posjetio Šibenik i odlučio prošetati njegovim kalama i kalelargom, trgovima, pored znamenitih spomenika i građevina, starih kamenih kuća. Krečući se poznatim ulicama vidio sam mnogo toga po prvi put.

Nedjeljom ujutro grad je uglavnom pust, a obicno se ne juri negdje, ima se vremena za uživanje u detaljima, u malobrojnim ljudima. Gomila i gužva čine jedan dio grada, ljudi i događaja nevidljivima. Potreban je odmak da bi se nešto promotrilo i doživjelo u punini.

Na simboličkoj razini izlazak sunca predstavlja rađanje novog dana i za većinu je optimizmon nabijeni početak novog poglavlja. Zalazak sunca predstavlja kraj (dana), vrijeme sumiranja rezultata, najčešće, usudio bih se reći, sa negativnim ishodom. No, izlasci i zalasci sunca uvelike su slični. Sunce se pojavljuje i nestaje, ali plave, zlatne, i ružičaste boje su zajedničke i jednom i drugom događaju. Snimljeno je bezbroj zalazaka sunca, a rijetko koja zora. Vecina ljudi u zoru ili spava ili tek ulazi u dan, a za sutona se odmara i ima vremena slikavati.

Ekipa fotoretaja odlučila je jedno nedjeljno jutro snimati splitsku Rivu i Centar. Malo tko od nas je prije imao takvu priliku. Jedni su tim druženjem zaključivali dan, dok su drugi žrtvovali dio ugodnog sna za poseban ugođaj ubrzanog ulaska u novi dan.

Za to doba dana karakteristične su brze promjene osvijetljenja i prelazaka iz tamne plave boje neba, prema svjetlijoj začinjenoj ružičastim horizontom, prema osvjetljavanju dijelova Grada prvim zrakama sunca. Iako je sunce taj dan po astronomskim podacima izlazilo oko 5:25, mogli smo ga vidjeti tek mnogo kasnije. Mosor i Dioklecijanova palača zaklanjaju ga u početku.

Dugačke sjenke se vuku za tobom ili ispred tebe i teško ih je mimoići, pa je traženje povoljnog kuta snimanja mukotrpnije no inače.

Koliko god čovjek prolazio nekim mjestima ona mu se, u drugačijim situacijam, razotkrivaju novim izgledom, novim značenjima. Tako je i kad ih zatičemo preuređenima, kao što je to slučaj sa, još nedovršenom, Matejuškom.

Evo poneka slika te nedjeljne zore i jutra.

Riva

Matejuška

Pjaca

Peristil

Riva

Share on Facebook

Živeći cijeli život kraj mora i bez pomorskog zvanja brodovi su mi stalno u vidokrugu. Neizbježno. Neki su mi posebno upali u oko, ali nije bilo za njih mjesta na ovim stranicama do sada, pa ih evo na okupu. Veliki, mali, stari, novi, na moru, na kopnu, u boci. A uz njih i par detalja vezanih za brodove.

Share on Facebook

Dok bura, ladna kao led, ispucava usne zaželim se južine. Kad južina zamanta jutro do podneva zaželim se bure. U stvari samo izmišljam nekakav uvod u lovce na vjetar. Osobno mi je najdraže po vjetru pronaći mirni zaklon. Od južine mi se ne manta, od bure mi je hladno. Ima ih još kojima je draža južina, jer je jača i nabija im adrenalin dok zauzdavaju vjetar u jedra ili bilo kakvo platno. Neki od njih zauzdavaju zmajeve i jure na dasci brazdajući valovitu morsku površinu. Evo ih uhvaćene na djelu, na Žnjanu, tj. Radoševcu, gdje savijaju zmajevo gnijezdo svaki put kada zapuše jako. Što jače to bolje. Suprotno uobičajenom, njima je najvažnije da im guza nije u toplome (i suhome).

Nađu se tu i  ponešto drugačiji ovisnici o vjetru.

A ima i drugačijih uživanja u južini.

Share on Facebook

Budi se u ranu zoru vlažna do mjere da poželim lizati rosu s njenih oblutaka. Od te joj misli rumenilo napudra obraze do usinjanja koje zahvati i mene. Nema ljepše zore do šetnje po njenim oblinama, udolinama, vrhovima i obraslinama. Podatna, umilne tišine i mira, otvara se mojim željama.

Podsjećanje na tople ljetne dane navire kad me kiša zatvorila među zidove. Mada me to izolira od buke i vreve, pritisak neprostornisti čini svoje. Um traži slobodne prostore zapamćene zatoplijih dana. Naravno da je to ljeto u Poljani.

Share on Facebook

U današnje vrijeme, bioritma poradi, mnogi promaše zoru. Dožive je tek ponekad otupjeli od bdijenja i nesposobni spoznati joj ljepotu. Mnogo je fotografija rumenila zalaska kojemu skoro svi svjedoče svakodnevno, ali puno manje ih prikazuje rumenilo zore, dijela dana u čijem središtu je izlazak sunca. Noću se površine orose, a pojavom sunca, osim za ljetnih vrelina, možemo uživati u prelamanju svjetlosti kroz kapi rose. Rosa dolazi sa svježinom i donosi, tj zadržava svježinu. Ovisno o temperaturama ishlapljuje tijekom jutra. U ovo doba traje do podneva a u sjenovitim dijelovima možda i ne nestaje.

I iskušajte lizanje rose, najbolje sa nekim dragim, najdražim bićem. Vrhunski užitak.

Evo dvije serije fotografija sa rosom u glavnoj ulozi. Jedna je ljetnja s brodskim motivima iz Poljane. Druga je svježa, jesenska, kopnena iz Splita.

Share on Facebook

Nit je cirkuski šator (za kojeg nema mista), nit su hajdukovci na treningu, već su labudovi bijeli oplemenili Valu u mirno i toplo nedjeljno jutro. Dar sa neba, par bijelih labudova sletio je u prijateljski posjet trsteničkoj vali. Nekako u isto doba lani mir i pogled u vali, po otprilike istom vrimenu, babljem litu, okupirale su na nekoliko dana brojne NATO gvozdenjače izazivajući osjećaj tjeskobe. Par labudova, za pretpostaviti je - mješoviti, mirno je plivao valom i nije se dao smesti ni otjerati, uljepšao je uobičajenu šetnju i pijuckanje uz more. Pitomo je ronio za bačenim mrvama kruva. Reklo bi se da su negdje u blizini navikli na sličan mirni obiteljski ambijent.

Za one koji nisu imali priliku evo par slika:

Share on Facebook

Splitski vaterpolo je doživio stotu. Istina je da kašlje, ima niski tlak, jedva hoda i pliva, ali žilavo se drži na štakama. Ipak proslava stote godišnjice prve vaterpolo utakmice u Splitu protekla je u veselju, radosti i retro stilu. Osim držanja govora poznatih odigrane su i dvije kratke utakmice. Unatoč lošem stanju vaterpola u Splitu mogli su se pobrojati i brojni uspjesi. Pridružujem se čestitkama i najljepšim željama sa nekoliko slika vaterpola s početka XXI. stoljeća.

Share on Facebook