blagi

Još jedan muzičar do kojeg sam došao posve slučajno - istražujući sufi i berberske muzičare. Zvučila je primamljivo atribucija ‘japanski jazz’ te sam u moru raznorazne world muzike zaronio u zvuk koji me posve očarao. Nisam previše istraživao cijeli album već sam na bazi kratkog uzorka halapljivo tražio i nabavio cijeli album.

Atribucija muzike je ponekad grbav posao i stoga se na nju se ne valja previše oslanjati, već je shvaćati samo kao mali putokaz za snalaženje u nepreglednim oceanima muzike dostupne danas na internetu. Jezične barijere otežavaju upoznavanje kultura koje imaju posve drugačije pismo kao što su, da nabrojim samo nekoliko većih: arapska, kineska, japanska, dijelom, zbog (ne)poznavanja ćirilice na ovim prostorima, ruska kultura. Snalažanje olakšavaju oni dijelovi tih kultura koji su se etablirali na Zapadu, ali su ipak samo vrh ledena brijega, i moguće ne baš reprezentativni. Naime Zapad je prigrlio ono što mu se dopadalo i što se moglo komercijalizirati. Neka izuzetna dotignuća takvih kultura zbog velikih razlika su praktički mnogima neprihvatljiva i stoga nezanimljiva. A onda su i teško dostupna čak i kad su vam naoko na dohvat ruke.

Shunsuke Mizuno bi vjerojatno također bio posve nepoznat i neprihvatljiv na Zapadu da se nije tamo muzički školovao te naučeno primijenio da japansku tradicionalnu muziku tj. instrumente zaogrne u jedan oblik, formu ili stil ipak bliži zapadnjačkoj kulturi. Onoj kakva nam je pristupačna, jer čak i da joj ne pripadamo u potpunosti toliko nas njen masovni oblik svakodnevno napada na svakom koraku da joj je teško uteći. (Mala digresija: na kraju je teško spoznati ide li ta kultura za nama ili mi za njom.)

Rezultat njegova rada je album Slow Time, realiziran sa japanskim muzičarima, na, uglavnom, japanskim tradicionalnim instrumentima, muzika uobličena u nešto što je blizu jazza. Instrumentalna, akustična muzika stvara atmosferu, ambijent koji smiruje, liječi bol, tugu, makar i samo onu od svakodnevnog ritma, buke, žurbe i rastrganosti između obaveza. Ta glazba poručuje: čovječe, stani, smiri se i zahvati unutar sebe i bliskih ljudi, ne trči za nedohvatljivim, uživaj u dostupnoj svakondnevici. Najbolji su oni dijelovi albuma koji su više japanski. Potpuni sklad narušavaju one skladbe koje su se previše približile zapadnjačkoj muzici, no to je valjda samo nužna žrtva da bi upuoće album kao proizvod bio dostupan i u ovom dijelu svijeta. Kiša je već odavno važan sastavni dio nama dostupne japanske i istočnoazijske kulture te nije teško zamisliti ambijent kakav nam oslikavaju skladbe poput Rain In The Distance i Poem After The Rain. Dok Sound of Rainy Day pomalo narušava tu atmosferu zvukom klavira, Midnight Sarasvati i Song Of The Birds nadopunjuju vizualnost azijskih krajolika, suživot s prirodom.

Mekano i lagano, za dušu i smiraj.

Par linkova: prikaz albuma Slow Time, preslušavanje glazbenih odlomaka uz mogućnost nabavke pojedinačnih pjesama ili cijelog albuma u mp3/wma obliku i još jedan sličan, ishodište moga upoznavanja glazbe Shunsuke Mizuna.

Prvi put me Satieva muzika zaintrigirala dok za njega još nisam ni znao. U nekoliko navrata sam čuo sjetne klavirske melodije kao podlogu nekih TV emisija i serija. Toliko sam se počeo nervirati što ne znam o čemu se radi, a toliko me privlačila ta muzika da sam morao saznati o čemu je riječ. Preko špice neke TV serije, došao sam do imena Erik Satie i naslova kompozicije Gymnopedie. Pohrlio sam grlom u jagode u music shop i izašao cijeli ustreptao od ushićenja i napetosti iščekivanja držeći u ruci CD Satieve muzike u interpretaciji Anne Queffelec. Ukupno 37 klavirskih kompozicija. Neobični, kratki, naoko jednostavni komadi muzike uglavnom nabijeni emocijama. Nekoliko Satievih Gymnopedie i Gnossiene kompozicija na mom je popisu favorita za svako raspoloženje. Satie je svoj, neobičan i neuporediv iako se družio sa cijelom svitom pariških umjetnika s kraja 19-tog i početka 20-tog stoljeća. Jednostavan i inovativan. Njegova se muzika koristi danas u brojnim filmovima i TV emisijama, obrađuju je brojni muzičari.

dalje… ‘Erik Satie - Gymnopedies & Gnossiennes’ »

Riječ je o jednoj pjesmi, jedinstvenoj u opusu alternativne islanđanke, koju mogu slušati u beskonačno mnogo ponavljanja danima, bez obzira na raspoloženje. Spoj nespojivog: sjevernjačke vanjske hladnoće i južnjačke flamenko strasti, hladne alternativne elektronički nastrojene glazbenice i strastvenog španjolca. Björk ima vrlo specifičan (umanjenica od katastrofalan) glas, tako iritantan da je nakon prvog slušanja mnogi odbacuju. U ovoj pjesmi prati je flamenko gitara, a njen glas se savršeno spojivo uklapa u andaluzijsku naricaljku. Pjesma nije posebno zapažena jer je nema na regularnom albumu već se pojavila na single CDu Joga kao dodatak miksevima (uobičajeno za Björk).

Na YouTube je objavljena verzija te pjesme sa nastupa Björk i Raimunda Amadora u emisiji Later with Jools Holland:

Netko je objavio vlastiti video uradak na tu pjesmu:

Björk je jedna jedina i neponovljiva, u svemu posebna, na sve i na ništa naslonjena, alternativka drečećeg glasa koja para uši i dušu. Zadnji album, kao i svaki njen, dočekan je za znatiželjom - što sad izvodi. Trenutno je okupirana Afrikom i album je prepun afričkih utjecaja. Izdvojio bih iz cjeline albuma zadnju, dodatak, baladu <em>I See Who You Are (Mark Bell Mix)</em> koja me dira i spada mi u kategoriju muzike za svako raspoloženje.

Nisam veliki zaljubljenik opere ali znao sam slušati Toscu i Traviatu u cijelosti ili arije u izvedbi Marie Callas i to dulje vrijeme i uzastopno. Ima snage u toj muzici i izvedbi koja me može napuniti. Već dugo nisam slušao ništa iz opera, a zanemario sam i klasiku općenito. Nedavno sam na YouTube poslušao i pogledao nastup Paula Pottsa s arijom Nessun dorma na britanskom takmičenju amatera Talent i osim što sam ostao zapanjen dojmljivom interpretacijom poželio sam poslušati nešto kvalitetniju izvedbu.

Pavarotti je, u izvedbama dvije Puccinijeve ljubavne arije, prve iz Turandota, a druge iz Tosce, vrlo dojmljiv i slušam ga cijeli tjedan.

Na Youtoubeu možete pogledati i poslušati verziju Pavarottijeve izvedbe Nessun dorma.

Mercana Dedea i ovaj njegov album otkrio sam zahvaljujući preporuci u Jutarnjem listu i oduševio se. Spoj raznih muzika, muzičara, kultura, filozofija i religija. Prvotno sam tu muziku pripisao mediteranskoj sjevernoafričkoj kulturi, ali sam nakon čitanja ustanovio da se radi o turskom muzičaru koji je ugostio razne muzičare. Muzika ima mističnost filozofije i kulture sufizma, ritmičnost tursko-arapskih udaraljki, začinjen gostujućim indijskim ženskim vokalom (Ab-i Beka), španjolskom gitarom (Ab-i Hayat), sve skupa odjeveno u džezističku world fusion maniru. Izvanredno, raznoliko i opet tako ujednačeno, bez lošeg mjesta. Vrtim nezasitno u krug cijeli album mjesec dana.

Više informacija o njemu na njegovom službenom siteu i Wikipediji.
Na Mayspace-u se može poslušati ili skinuti poneka pjesma.

Na YouTube se može pogledati spot Ab-i Cesm:

Na LastFM možete poslušati isječke nekih njegovih pjesama.

Zaintrigirala me muzika iz Youtube art videa:

Otkrio sam, za mene, novo ime: Tujiko Noriko (već i samo ime udara ritam), elektronika, eksperimentalni rock, Björk. Privlačni istočnjački timbar. Japanski jezik, japanski glas. Ne mogu prestati slušati. Pogotovo pjesme Narita Made i Magic.

Naslovnica njenog bloga sitea (otiša san na kvasinu - nije sve blog) je egzotična kao i njena muzika.

clipped from www.tujikonoriko.com

Nešto više o njoj na Wikipediji

Poslušajte njene pjesme na LastFM.

Nekoliko njenih spotova na YouTube.