blagi

Po objavi ove slike, Lago di Trstenik, dobio sam slijedeći komentar:

“Izvrsna fotografija, čisti dokaz kako nije potrebno biti u nekom od nacionalnihlnih parkova, pučinskih otoka da bi uhvatio izvrsno nebo, odraz na vodi pa čak i neku trstiku ili šaš(sad će me slavonci zamrzit).”
(alfa91)

Kako mi kod hvatanja motiva nije bila namjera da slika bude prikaz ljepota malo me zateklo: stoga sam napisao odgovor o ideji zbog koje je nastala ta slika kao i nekoliko sličnih, možda mračnijih i pogodnijih za ilustraciju, a  realiziranih u blizini. Slike sam zamislio objaviti zajednički pod naslovom Spaladium tremens.

Ovaj krajolik ima svoju priču (standardnu splitsku) koju sam pokušao ispričati slikama iz serije Spaladium tremens, a sad ću je pojasniti.

Puno napora i para u Splitu, rekao bih i u HR općenito, ulaže se u ne tako važne stvari koje omogućuju političarima da se prezentiraju u lijepom svjetlu kao zaslužnici za bolji život pučanstva. Bogom dane su takve stvari koje se mogu odraditi na brzinu, za njihova mandata. Kako svu energiju i novac ulažu u takve, nepotrebne, manje važne i neprioritetne stvari i
objekte, one važnije se, zbog takve logike i kapaciteta, ne realiziraju. Ne ostvaruju se ili upoće ili malo, slabo, nedovoljno.

Prvi takav “objekat” je MIS 79, koji je poremetio normalni razvoj grada i dugo, dugo vremena snosimo posljedice. On je i najveći i sa sobom je donio puno dobroga, ali zbog njegove veličine puno toga važnoga nije dugo vremena realizirano. Došlo je do neuravnoteženog razvoja Splita. Bolje rečeno zastoja u mnogim područjima.

Drugi, puno manji, je dolazak Pape, kada je nasut Žnjan, a izgrađena je tada i ova cesta, na slici Lago di Trstenik sa live strane, Bračka ulica. Izgrađena, nedovršena. Službeno izvan upotrebe, ali se njome koriste svi, uključujući i policajce iz susjedne Prometne policijske postaje! S desne strane Bračke prepun je krajolik raznoraznih zgradurina izniklih na brzinu, bez reda, bez veze (ali naravno s drugom vrstom veze). Užasan krajolik koji se teško može uslikati.

Treći, dosta velik poremećaj je Spaladium arena. Ona će u Splitu izazvati novi potres, veliki poremećaj u normalnom, uravnoteženom razvoju. Splitu posve nepotreban objekat, nametnut za potrebe Metropole i njenih apetita. A mnoge stvari i objekti važni za razvoj Splita ostat će zbog toga nerealizirani.

Na račun svega toga moguć je ovakav krajolik. S lijeve strane su osnovna škola (naprijed) i vrtić (iza). Škola je nedavno uređena, a vrtić je u komatoznom stanju. Za igru u okolici nema baš previše uređenih površina, a bara na slici je simbol te (ne)uređenosti.

Sve to zahvaljujući nesposobnim i pokvarenim političarima, sa krivim ciljevima i prioritetima. Ako neki i neće svojom voljom ići u svemir, valjalo bi ih poslati, bez povratne karte. Uskoro će sjesti u gotovo gotovu Spaladium arenu i slikavati se za medije, izbore i bolje položaje, povlastice za sebe, svoju djecu i ljude oko sebe, a raja, pučanstvo i oni izvan arene će plaćati njihove šekonde gušte i biti sretni da ne kopaju po kontejnerima.

Dosta držanja govora - evo nekoliko slika.

I još par sa gotovo gotove Spaladium arene gotovo puno prije roka. Pitao sam se zašto toliko hvalospjeva takvoj ljepotici nitko ne ilustrira fotografijama. Nakon posjeta Spaladiumu nacrtao mi se odgovor.

Jel da nisam spomenuo rukomet, prvenstvo, svjetsko?

Share on Facebook

Grmilo je i sivalo nad Šoltom. Onda je valjda počeo pljusak, pa se svitla sa Šolte nisu više nazirala. A možda je, kako je to već uobičajeno sa našin HEPon, posli dvi kapi kiše nestalo struje. Zapuvalo je i zahladilo, dobro san se zagrnija i obuka glavu da ne uvatin štogod s nogu, dok škljocan. Valjda neću zaleć sutra. Evo nekoliko slika.

Share on Facebook

Veli Varoš je jedan od najstarijih splitskih kvartova nastao još u srednjem vijeku. Smješten na padinama mitskog Marjana nastanjivali su ga splitski težaci različita imovinskog stanja. Danas se u Varošu puno prodaju i kupuju nekretnine, puno se ziđe i preuredjuje. Nekoliko slika Varoši snimio sam noću za hladna burna vremena. Valja mi se tamo ponovno vratiti jer je Varoš prepun starinskih građevina: crkvica, kuća, dvorova, kaleta, skala, bolotura,  kamenih krovova, pjaceta,…

Share on Facebook

U članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji “Istražujemo: popis opasnih lokacija u Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Zadru i Šibeniku” može se pročitati popis opasnih lokacija u Splitu:

- Bače
- Dubrovačka - Vinkovačka
- Centar - Get, Riva
- Brda
- Žnjan, Trstenik,
- Kašjuni (ljeti)

Gotovo odreda mista na kojima gotovo svakodnevno tražim duševni mir. I pronalazin. :) Mora da san slip, ili bi se to moglo reć za novinara/novine? Da nije mafija ove jeseni infiltrirala dva labuda i jednu dugu koji su izazvali strašnu buku bezbrojnih škljocanja fotoaparata i mobitela te čičanje dice, krepa bi od dosade na svojoj svakodnevnoj turi od Žnjana do Bačvica.

Nekoliko stvari je tu zanimljivo.

Ne kupujen novine upravo zbog razine novinarstva, već pokušavam po internetu pabirčiti vijesti i komentare po svojoj miri. Nekad san čita novine od prve do zadnje stranice, i bilo je novinara i komentatora čija je svaka bila na mistu. Danas novine malo ko kupuje pa one, da bi opstale, moraju izmišljati nešto što će ih prodati. Pogotovo u nediju, kad se redovito plasiraju kiseli krastavci. Uvik me čudi kako sudovi rade u nediju ili subotu kad se neka sudska odluka promovira baš u nediju.  Ko bi kupija novinu na kojoj kriči naslov: “Legla užitaka u Splitu”? Ili možda da probaju napraviti takvu novinu pa se iznenadimo?
U stvari su nas odgojili oliti indoktrinirali da uz dramatične tonove u 19:30 nacija hrli na hitne vijesti. Sad se ti tonovi mogu čuti svako malo, a nacija hita prema ekranu iz kojeg nakon dvi kapi vijesti serviraju bujice reklame. Da bi se prodalo reklame, valja imat i koju vijest. A ako i nema vijesti ima da je bude.

Zbog neuravnotežena razvoja Lipe naše i kriminal se srazmjerno bogatstvu koncentrira u Metropoli. Dugo, dugo godina smo pratili grde vijesti i objašnjenja kako to nije ništa. Dok metak nije zakuca na vrata uglednika sve je bilo podnošljivo, a onda su se ustali na sve 4 i mobilizirali naciju kako bi zaštitili svoje pragove. Kako Split, Zadar i Unešić ne bi bili provincija u kriminalnom smislu (koga briga za ostale smislove), valja podignuti tamošnji kriminalitet na  dramatično višu razinu. Ne mislin da nije u Splitu i Dalmaciji dovoljno visoka i da je treba ignorirati, ali ne valja ni pretjerivati. Valja problemima pristupati selektivno i uravnoteženo, pa spomenuti da je, možda, Banovina veći izvor kriminala nego Trstenik, samo šta policija u Banovinu nesmi, a na Trsteniku može radit šta oće. U vrime prve uzbune u Splitu (1991.) jedan novinar na Radio Splitu je napravija paniku i odma su ga makli (ladija se dugo godina, a bija je u naglon usponu karijere). Panika je opaka stvar i ne valja je zloupotrebljavat, a to ovakvi članci upravo rade. Neanalitičkin, napabirčenin izuzecima novinari inkriminiraju određena mista. Ka posljedicu mogu predviditi šaku u zube koju će dobiti mirni klinac sa Pujanki kad ćaći kaže da ide provozati biciklu od Žnjana do Baća.

Analiza bi možda pokazala da su lipa i tiha dnevna mista pretvaraju noću u gužvu i buku u kojoj se potiče potrošnja alkohola. Ne pod svitlošću tih mista, već u nekon njihovon mračnijen kantunu klinci imitiraju starije maloljetnike i pronalaze vrhunsku zabavu u opijanju. A kad se krv zamiša sa alkoholom mozak počinje svoju drugu priču. Alkoholizam se čak spominje i kao olakotna okolnost kod teških ubojstava, jer eto nije ubojica bija pri pameti. Sportske priredbe koje zanimaju klince zalivaju se potocima reklama alkohola.

Analiza bi pokazala i da postoje dičje tuče i pijane tuče i mafijaški obračuni.  Istraživački člančić u koji se upreglo puno i previše novinara stvara kakofoniju zločina nabacujući neselektivno na hrpu sve i svašta.

Šta smo MI starci napravili da omladini omogućimo neke druge zabave? Koliko smo investirali u druge sadržaje, osim u kafiće? Bačvice su se izgradile dok si reka keks, dom omladine i dalje je nedovršen, mjesne zajednice pretvorene u kotareve, a prostor poiznajmljivan. Dica bačena na ulicu i eno ih ne znaju šta će sa sobon. Svaka ulica ima baremko jedno boćaliste i to planirano i projektirano, pa još i poneko divlje. A dica nemaju di se igrat, zabavljat nego u leglima kriminala.

Ovo je društvo stvaralo osobe najbliže pojmu heroja ratnoga vrimena od onih koji su se nakesali para i činova i koji se danas prečesto spominju u najgorim kriminalnim pričama. Kada se kroz lagano otvorena vrata stvara veliki propuh, ne mogu se ne prisjetiti da je društvena elita mobilizirala narod na noge kako bi branila te iste ljude iz kriminalnih priča od podmetanja. Svi smo mi generali poslije bitke.

Di je pijana balkanska krčma tu su i krčmari.

Zanimljivo je i da su dvi policijske stanice baš u kvartovima koji se spominju: Bačvice i Žnjan. Istina ova druga odnedavno je prometna, pa je na Žnjanu promet uvik sigur. Najlipje mi se vozit zabranjenon Bračkon, čovik se osića sigurno jer tu se najčešće trevi policijsko auto (koje krati put). Ugodnije mi je i zato šta znan na je policijot čovik od krvi i mesa ka i ja.

Ne dirajte mi polja kamilice!

I na kraju par kriminalnih scena sa gorespomenutih opasnih lokacija.

Share on Facebook

Dok bura, ladna kao led, ispucava usne zaželim se južine. Kad južina zamanta jutro do podneva zaželim se bure. U stvari samo izmišljam nekakav uvod u lovce na vjetar. Osobno mi je najdraže po vjetru pronaći mirni zaklon. Od južine mi se ne manta, od bure mi je hladno. Ima ih još kojima je draža južina, jer je jača i nabija im adrenalin dok zauzdavaju vjetar u jedra ili bilo kakvo platno. Neki od njih zauzdavaju zmajeve i jure na dasci brazdajući valovitu morsku površinu. Evo ih uhvaćene na djelu, na Žnjanu, tj. Radoševcu, gdje savijaju zmajevo gnijezdo svaki put kada zapuše jako. Što jače to bolje. Suprotno uobičajenom, njima je najvažnije da im guza nije u toplome (i suhome).

Nađu se tu i  ponešto drugačiji ovisnici o vjetru.

A ima i drugačijih uživanja u južini.

Share on Facebook

U današnje vrijeme, bioritma poradi, mnogi promaše zoru. Dožive je tek ponekad otupjeli od bdijenja i nesposobni spoznati joj ljepotu. Mnogo je fotografija rumenila zalaska kojemu skoro svi svjedoče svakodnevno, ali puno manje ih prikazuje rumenilo zore, dijela dana u čijem središtu je izlazak sunca. Noću se površine orose, a pojavom sunca, osim za ljetnih vrelina, možemo uživati u prelamanju svjetlosti kroz kapi rose. Rosa dolazi sa svježinom i donosi, tj zadržava svježinu. Ovisno o temperaturama ishlapljuje tijekom jutra. U ovo doba traje do podneva a u sjenovitim dijelovima možda i ne nestaje.

I iskušajte lizanje rose, najbolje sa nekim dragim, najdražim bićem. Vrhunski užitak.

Evo dvije serije fotografija sa rosom u glavnoj ulozi. Jedna je ljetnja s brodskim motivima iz Poljane. Druga je svježa, jesenska, kopnena iz Splita.

Share on Facebook

Nit je cirkuski šator (za kojeg nema mista), nit su hajdukovci na treningu, već su labudovi bijeli oplemenili Valu u mirno i toplo nedjeljno jutro. Dar sa neba, par bijelih labudova sletio je u prijateljski posjet trsteničkoj vali. Nekako u isto doba lani mir i pogled u vali, po otprilike istom vrimenu, babljem litu, okupirale su na nekoliko dana brojne NATO gvozdenjače izazivajući osjećaj tjeskobe. Par labudova, za pretpostaviti je - mješoviti, mirno je plivao valom i nije se dao smesti ni otjerati, uljepšao je uobičajenu šetnju i pijuckanje uz more. Pitomo je ronio za bačenim mrvama kruva. Reklo bi se da su negdje u blizini navikli na sličan mirni obiteljski ambijent.

Za one koji nisu imali priliku evo par slika:

Share on Facebook

Šetajući noću po Splitu igram se svjetlošću i tamom. Dok sjajne komadiće splitske povijesti okupira mrak pokušavam uhvatiti zadnje zerice svjetla i prenijeti ih u svoju tamnu komoru. Za uspomenu i dugo sjećanje. Svjetle momente nam otimaju takvom brzinom da je sretnik tko ih je uspio zatočiti na neki način. Preporučam vam da ne spavate pretvrdo jer biste se mogli probuditi u nekom drugom gradu na istom mjestu. Netko projektira budućnost u kojoj svemu vrijednom valja nakalemiti nešto bezvrijedno. Dok se spomenik bezvremenom Orsonu podiže kraj najveće kokičarske tvornice, Đardin popurgeriše, Bedemi šaptom padnu, Sveti Duje se razsvijetli. Što je slijedeće? U tom kontekstu ostakljavanje Peristila logički nadopunjava niz. I svjetlo more biti mrak.

PS. Rivu sam preskočio da mi ne izleti štagod gruboga. Popurgerisaše li nam još štagod?

Share on Facebook

Apoksiomen je naziv za figuru starogrčkog atlete koji nakon treninga ili takmičenja strugalicom skida sa sebe naslage ulja, pijeska i znoja. 1996. godine belgijski ronilac otkrio je jednu od verzija figure, brončani kip, u podmorju kod otoka Lošinja. Nakon vađenja iz mora 1999. godine i višegodišnje restauracije kip će, do konačnog smještanja, biti izložen u Zagrebu. Već je izlagan u Firenci i Osijeku, a do kraja 9. mjeseca je u Splitu u Etnografskom muzeju. Kip je nazvan Hrvatski Apoksiomen i najbolje je očuvan od svih do sada pronađenih kopija i izvedbi.

Nekoliko linkova:
Hrvatski restauratorski zavod
Wikipedija na engleskom i hrvatskom
Volim Lošinj

I, naravno, nekoliko slika s splitske izložbe:

Share on Facebook

Je li picigin sport ili igra? Moderno vrijeme tjera ljude da razmišljaju o marketingu, isplatljivosti, šoldima. U trčanju za time izgubi se ponekad smisao i suština. Picigin se zadnje vrijeme pokušava popularizirati, pa se organiziralo svjetsko prvenstvo, tj. prvenstvo svita. A da bi se do toga došlo trebalo je picigin promovirati u sport, dodati mu natjecateljstvo i propisati pravila. To je ubijanje duše picigina, relaksirajuće i neobavezne timske igre. Možda zahtjevna u fizičkom smislu, ali u krajnjem slučaju i ne mora biti takva.

Zato ću za picigin reći da je igra u kojoj balun treba zadržati u zraku, udarajući loptu i ne zadržavajući je. Picigin se u velikoj mjeri svodi na skakanje i trku, pa mu zato treba odgovarajući prostor: pješčani plićak, pogodan za trčanje i skakanje. I tu moram spomenuti Bačvice jer svi tvrde da je picigin izmišljen baš na Baćama, glavnoj gradskoj plaži, omiljenoj kod djece zbog plićaka i izobilja pijeska.

Balun je iz kućne radinosti tj. ne može se kupiti gotov u dućanu. Evo recepta za uzradu iz news grupe hr.soc.grad.split:

teniski balun se oguli… izrezes po onoj gumenoj crti sa skalpelom i onda mu ogulis onaj dlakavi zeleni dio klistima. Sad imas oguljeni balun, ali je jos pretezak za igranje.. pa ga moras obrusit, e to je sad vec umjetnost
mozes namontirat bruspapir na busilicu, tako ce ti ic najbrze, ali ce ti balun gotovo sigurno imat “njoke”, tako da je najsigurnija rucna metoda.. ja ga osobno prvo na gratakazu ogulim, onda sa grubim brus papirom ( 40 ), i na kraju kad sam zadovoljan sa masom i oblikom ga ispoliram sa finijim brus papirom (160+)

nakon sta se oguli ona zelena dlakava kora, onda se sa gratakazom guli.. ka
da gratas limun ili sta vec:) nakon toga sa sta grubljim papirom ( cisto
zato da ti brze ide) i posli finalno sa sto finijim papirom ( sta je finiji
rezultat ce ti bit bolji ali ces se vise zajebavat) i vrlo je vazno bit
strpljiv prilikom cijelog procesa jer to sve skupa zna trajat satima ako se
pazljivo radi.Posli je tesko ispravaljat greske ako ga se negdi malo jace
zadere. a sta se tice ovog poliranja to je vise stvar finece nego neke
velike prakticne koristi, bitno je da se balun maksimalno oguli a da pri tom
zadrzi sto okrugliju i pravilniju formu, kasnije ce se on koristenjem ionako
sam ispolirat…

Autor se potpisuje sa Sovereign, a cijela rasprava je dostupna na linku.

Evo i nekoliko linkova. Najzanimljivi su svakako tekstovi slavnih i žestokih piciginaša, umjetnika pera: Anatolija Tolje Kudrjavceva, nedavno preminuli kazališni kritičar, i Đermana Ćiće Senjanovića, satiričara. Više informacija o piciginu nude encikopedijski članci Wikipedije na engleskom i hrvatskom jeziku, a prepuno informacija slika, linkova je Sjedište picigina. Zanimljiv je i kratki tekst o piciginu na blogu Ljeskanje.

I par slika picigina u sumrak (prije paljenja reflektora):

Share on Facebook