O različitosti

      No Comments on O različitosti

Nekoliko dana prije nedilje bilo je jasno da će biti nereda jer se ratovalo transparentima na svetim splitskim mistima. Pitanje je kako onaj tko ih kontrolira može tako što dozvoliti. Pri prolasku preko Rive u biciklističkom điru oko Marjana, dojmio me se broj i raznovrsnost policijskih vozila, broj policajaca, specijalaca, pa još i policijski psi. Oko podne i po svita baš i nije bilo nešto previše, ali je atmosfera obećavala uzbuđenja. U ovo doba godine i dana, za ovakvih vrućina Riva je poluprazna, tek stjecište turista i skupljača boca. Domaći svit uglavnom traži rashlađivanje na plažama.

Kad sam, nakon uobičajenog bicikliranja, umjesto kući odlučio zastati na Rivi, prevladala mi je u glavi misao da sam prostorno na poprištu revolucionarnog događanja za grad u kojem stanujem, pa mogu žrtvovati ponešto vrimena za izravnu spoznaju. Vrime čekanja sam krivo procijenio, i odužilo se to iščekivanje. No uz ovakve najave, znatiželjni domaći svijet je stalno pristizao, očito bolje upoznat sa vremenskim rasporedom Split pridea od mene. Tako sam uspio viditi podosta poznanika i popričati sa njima. Mjesta u prvom redu, na ogradi su se popunjavala. Unutar visoke ograde je bilo poredano nešto specijalaca u ritko, a iza njih još jedna, lakša i pomična, ograda.


Najave dolaska povorke krivo sam prepoznavao u stavljanju šljemova specijalaca. Povremeno je iz daljine dopirao žamor pa sam pomišljao da je povorka protestanata zaokrenula iz Marmontove na Rivu. Gužva se povećavala, pa sam sklonio biciklu iza jedne klupe. No očito se svjetina sama zabavljala. Kad je odjeknuo topovski udar, već je bilo posve izvjesno da je povorka blizu. Pojavom povorke počele su i pogrdne riči, uzvikivanje. Nisam oko sebe čuo skandiranje ‘Ubij, ubij pedere’, ali jesam dosta psovki i nemuštih djetinjastih primjedbi mladosti osokoljene prisustvom šire ekipe. Nisam takvo što očekivao od mlađeg svita. Poletili su pomidori, koji su više manje vraćeni vlasnicima. Nije mi djelovalo strašno to šta je bilo oko mene, ali su nastali valovi od pritiska policije, očito se nešto gore dešavalo na drugim, susjednim mistima. Onda sam na par metara vidio kako policajci bacaju na pod jednoga i vezuju ga lisičinama. I još par njih su dobili ukrase na rukama. Nakon toga se broj policajaca povećao i naprosto smo svi udaljeni od protestanata na daljinu koja me u stvari potpuno otjerala. Najuporniji, a očito i najnasilniji su ostali dalje. Ni cviću nije bilo lako – stradali su poprilično tek uređeni nasadi na Rivi.

Nisam stekao dojam nasilja kakvo je prikazano na televiziji. netko je bubnuo 10000 protivnika Pridea, ali mislim da je bilo u tom broju mnogih koji bi dali izravnu podršku, puno njih neutralnih koji su došli naprosto vidjeti što se dešava, bez davanja podrške ali i sigurnih protivnika nasilja, nešto onih koji su bili glasni i vikali umjereno nekulturne pogrde, a svakako su u manjini bili oni koji su vikali doista strašne riči i još je bilo ponešto onih koji su bili jako nasilni, bacali razne stvari i bili spremni ozlijediti druge. Nisam očekivao toliko protivnika, toliko nekulture. Nasilje je, nažalost prevladalo svaku misao o razvrstavanju promatrača i nanijelo još jednu mrlju. Razočaran sam ukupno gledajući, stavom grada u kojemu živim, prema različitosti i tolerantnosti prema nasilnicima, ali ne i iznenađen. Pa većinu glasova je pobrao jedan nekulturni nasilnik koji nas predvodi i zastupa!

Po petardama, bengalkama, fantomkama, šalovima Hajduka, stavovima poznanika torcidaša, torcidaškoj koreografiji i navijanju, načinu izvikivanja pogrda lako je prepoznati rukopis Torcide. Bilo unaprijed pripremljena koreografija ili poluspontano ispoljeno divljaštvo, svakako je torcidaška ekipa najodgovornija za divljanje. No odgovorni su i oni nadležni, “institucije sistema”, koje to divljanje koje neprestano širi spiralu nekulture i nasilništva, toleriraju i iskorištavaju za svoje svrhe. Mi postajemo taoci takva divljaštva, a oni su dominantni u odgoju mladih.

Policija je u nedilju postupala ne posve razložno. Nije izolirala nasilnike, nego je postavila ograde, podilila sve na dva dila i strogo se držala toga: oni unutra i oni vani, svi opasni i sumnjivi. Svi vani su udaljeni i nisu mogli čuti i vidjeti protestante, mogli su se samo stopiti sa nasilnicima. Nije to dobra metoda. Nasilnike triba izolirati, a protivnike koji se bore ričima ostaviti da se bore ričima. Riči, ma kako teške bile, nisu ubojite. Svakako nije na policiji da sprečava izričaj, osim onoga koji je izravna prijetnja i uvod u izravno nasilje, npr: ‘ubij, ubij’. Policijska represija mora djelovati selektivno, ali je to za nju i one koji njom upravljaju, očito, presloženo. A neodgovarajuće mjere i postupanje ne rješavaju probleme, dapače zataškavaju, produbljuju, izazivaju nove.

Tvrdnja o gradu koji cili misli isto je tlapnja. Nema dva čovika na svitu da misle isto, a dakuće 200 000 ljudi mislit isto. Ili desetina tisuća njih okupljenih u nedilju na Rivi. Umjetno su stvorene i dvi oštro suprostavljene strane.

Problem je u onima koji misle da triba mislit isto, tj. ne dopuštaju i ne toleriraju različitost. A to je neuklonjivo i ne znan kad i kako će to neke buduće generacije usvojiti, tj. tko i di ih uči da toleriraju različitost? Vidim oko sebe brojne i jake primjere tjeranja na isto-mišljenje koji zaklanjaju individualitet i različitost. U ovom društvu mijenjaju se samo atribucije opće prisile na kolektivitet i napad na individualitet, ali rezultati ostaju isti: koletiv i pripadnost njemu je iznad osobe.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *