Druga polovica stvarnosti

      No Comments on Druga polovica stvarnosti

Prije preseljenja u Split, dugo sam stanovao u Šibeniku. Iako sam mnogo puta prolazio glavnim ulicama Krešimirova  grada uvijek je to bilo s nekim ciljem, pa sam promatrao ljude i izloge, a rijetko građevine. Obično sam prolazio u vrijeme kada su gradske ulice bile pune, pa sam, gledajući neke stvari, ljude i pojave, preskakao promatranje nekih drugih. Jednom sam, već kao stanovnik Splita, posjetio Šibenik i odlučio prošetati njegovim kalama i kalelargom, trgovima, pored znamenitih spomenika i građevina, starih kamenih kuća. Krečući se poznatim ulicama vidio sam mnogo toga po prvi put.

Nedjeljom ujutro grad je uglavnom pust, a obicno se ne juri negdje, ima se vremena za uživanje u detaljima, u malobrojnim ljudima. Gomila i gužva čine jedan dio grada, ljudi i događaja nevidljivima. Potreban je odmak da bi se nešto promotrilo i doživjelo u punini.

Na simboličkoj razini izlazak sunca predstavlja rađanje novog dana i za većinu je optimizmon nabijeni početak novog poglavlja. Zalazak sunca predstavlja kraj (dana), vrijeme sumiranja rezultata, najčešće, usudio bih se reći, sa negativnim ishodom. No, izlasci i zalasci sunca uvelike su slični. Sunce se pojavljuje i nestaje, ali plave, zlatne, i ružičaste boje su zajedničke i jednom i drugom događaju. Snimljeno je bezbroj zalazaka sunca, a rijetko koja zora. Vecina ljudi u zoru ili spava ili tek ulazi u dan, a za sutona se odmara i ima vremena slikavati.

Ekipa fotoretaja odlučila je jedno nedjeljno jutro snimati splitsku Rivu i Centar. Malo tko od nas je prije imao takvu priliku. Jedni su tim druženjem zaključivali dan, dok su drugi žrtvovali dio ugodnog sna za poseban ugođaj ubrzanog ulaska u novi dan.

Za to doba dana karakteristične su brze promjene osvijetljenja i prelazaka iz tamne plave boje neba, prema svjetlijoj začinjenoj ružičastim horizontom, prema osvjetljavanju dijelova Grada prvim zrakama sunca. Iako je sunce taj dan po astronomskim podacima izlazilo oko 5:25, mogli smo ga vidjeti tek mnogo kasnije. Mosor i Dioklecijanova palača zaklanjaju ga u početku.

Dugačke sjenke se vuku za tobom ili ispred tebe i teško ih je mimoići, pa je traženje povoljnog kuta snimanja mukotrpnije no inače.

Koliko god čovjek prolazio nekim mjestima ona mu se, u drugačijim situacijam, razotkrivaju novim izgledom, novim značenjima. Tako je i kad ih zatičemo preuređenima, kao što je to slučaj sa, još nedovršenom, Matejuškom.

Evo poneka slika te nedjeljne zore i jutra.

Riva

Matejuška

Pjaca

Peristil

Riva

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *