Zerice svitla u spliskom mraku
Šetajući noću po Splitu igram se svjetlošću i tamom. Dok sjajne komadiće splitske povijesti okupira mrak pokušavam uhvatiti zadnje zerice svjetla i prenijeti ih u svoju tamnu komoru. Za uspomenu i dugo sjećanje. Svjetle momente nam otimaju takvom brzinom da je sretnik tko ih je uspio zatočiti na neki način. Preporučam vam da ne spavate pretvrdo jer biste se mogli probuditi u nekom drugom gradu na istom mjestu. Netko projektira budućnost u kojoj svemu vrijednom valja nakalemiti nešto bezvrijedno. Dok se spomenik bezvremenom Orsonu podiže kraj najveće kokičarske tvornice, Đardin popurgeriše, Bedemi šaptom padnu, Sveti Duje se razsvijetli. Što je slijedeće? U tom kontekstu ostakljavanje Peristila logički nadopunjava niz. I svjetlo more biti mrak.
PS. Rivu sam preskočio da mi ne izleti štagod gruboga. Popurgerisaše li nam još štagod?
Tagovi:fotografija, noć, Split
Loading ...
Napiši komentar