teme kojima se bavim ili sam se bavio/things of interest for myself
Od početne zamisli o blogu za ispuhivanje ove su se starnice oblikovale ponajviše kao fotoreportažni blog. No osim objavljenih fotografija na blogu imam i još mnogo drugih fotografija. Izbor iz svog digitalnog fotografskog opusa, čiji se početak skoro poklapa s nastankom ovog bloga, možete od sada pogledati na posebnoj stranici.
Ove se subote održalo finale Prvenstva svita u piciginu. Kako je picigin splitska igra, red je da učestvuju splićani. Ovo je šesto prvenstvo i to je već respektabilna tradicija. Malo mi je sumnjiv takmičarski karakter prvenstva u netakmičarskoj igri, ali mi je to prihvatljivo kao povod da se napravi veliki šušur 
u vrime kad je na Bačvicama ionako veliki šušur . Dan je bija vreli, ali uz more ugodan. Malo san pripeka kolina, a nisan se ni smočija. No drago mi je bilo viditi sve to na okupu.
Pobijedila je ekipa A1, a najatraktivniji i najbolji igrač je njihov član Zvone Bebić.
For my aunty Nada: Picigin is a game with small ball for a 5 players full of jumps in just a few inches deep sea with a sand. Invented here in Split.
Kako san o piciginu već pisa na ovon mistu, neću duljit nego evo slika.
Zvuk:
Prvenstvo svita u piciginu (2.9 MB, 73 preuzimanja)
Peškarija je ogledalo promorskih mista, navika primoraca. Osim onih koji sami love i ulove, ostali traže jeftin bokunić ukusne spize na pazaru i peškariji. I najjeftinija friška riba uz malo blitve pruža užitak. Ne triba puno začina. Poslovično riba se mora kupat triput: najprije u obilju mora, pa u obilju ulja i na kraju u obilju vina.
Stariji svit bez posla, penzijoneri, svratit će svako jutro na peškariju u potrazi za jeftinin obrokon. Ovisno o vrimenu na peškariji zna bit izobilje, a onda i cinije. Za ružna vrimena ni ribari se ne volu topiti, a ni riba se ne otima za popet u ribaricu, uletit u mrižu, pa je ponuda na peškariji siromaška, a cine skaču. Šeta ljudi od banka do banka, pa pitaju, pipaju. Najčešće ne kupe ništa ali se napričaju sa prodavačima, uglavnon prodavačicama, prijateljima i poznanicima. Mnogi zaposleni u trku, ili za marende, volu usput proć priko peškarije ne bi li naletili na ponudu koju se ne da odbiti. Mlađi đir ne stigne povirit na peškariju jer se, u vrime kad je najbolja ponuda, odmaraju od naporne noći.
O pripoznavanju friške ribe postoje razne legende. Istina je da se riba lako usmrdi i da je osjetljiva na temperature koje su u nas relativno visoke. Stoga se ulovljena riba odma stavlja u led i ukoči se. A kad dulje stoji pogled joj se zamuti.
Vonj friškine nije za svakoga, vonj usmrđene ribe nije ni za koga. Mediteranska ugodna klima diktira prehranu. Nima potribe jist tešku spizu kad je veći dil godine ugodno za živit u malo robe, pa i zimi se uz more more skinit u kratke rukave. Malo blitve i frigane srdele su siromaška spiza za bogove. Ljudi iz unutrašnjosti ne volu ribu jer in je to prelagana spiza, a i teško in je čistit kosti. U vojsci bi se uvik najoja kad bi trevila riba ra obid - puno ljudi je nije tilo njanka uzet na pjat. Ja bi po repete. Bile su lokarde s restanin krumpiron.
Zašto je teško u primorskim mistima naletit u restoranima ili fast foodovima na jeftin riblji obrok? Npr. na marendu od gavuna i girica? A na svakon kantunu morete naletit na hamburger, ćevap, jol travnički, jol sarajevski. I gyrosa i kebaba ima posvuda. Al girice u škartoc teško i nikako.
Ni peškarije nisu ka nekad. Evo su današnje prepune štipunica .
Slike posvećujen prijatelju Bebiju kojemu je životni san poslikati peškariju. Jadan živi u unutrašnjosti, na obroncima Velega Varoša, pa mu je teško žrtvovat komadić sna.
Zvuci peškarije:
Zvuci peskarije.mp3 (613.7 KB, 264 preuzimanja)
Zvuci peskarije 2.mp3 (843.5 KB, 163 preuzimanja)
Ja san čovik u godinama koji se nije skita po planinama i neman kondicije za uspinjanje. No kad ekipa planira uspinjati se po planinama radi slikavanja, ne mogu odolit i ostat doma. Patija bi teške duševne boli da stojin u četiri zida dok oni udišu frišku ariju. I još bi mi vadili mast sa objavon slika. Tako san jedanput iša na Velebit. Vodija me (samo) planinar Salvatore, ka fotoretaj fotoretaja. Bilo je lipo, nije bija veliki uspon, ali san se ja cili dan posli nalazija u horizontali, onemoća za bilo šta, pa i za sidenje za kompjuteron. Odonda san smislija da in se ipak u sličnin izletima prištekan uz alternativnu misal: ako se ne uspijen penjat s njima šta mogu drugo činit na tom mistu. Tako je bilo i sa izleton na Biokovo.
Salvatore, planinar u duši, više nego fotoretaj, sve je isplanira ka za nas fotoretaje koji ne moremo puno hodat, a kamoli se uspinjat. Laki uspon na Biokovo. I uputija nas je u opremanje za takav izlet. Svitova nan je šta ćemo sve uzest sa sobon. A mi slušamo Salvatora ka boga i da je bilo na izletu pretrest ruksake moga se nać samo višak i dupla rezerva, a ne nikako manjak prama onome šta je Salvatore preporučija. A to je tatu Sinu koštalo dosizanja vrhunca.
Evo Salvaoreovih savjeta:
Ide se u nedilju ujutro, ja predlazem u 7.00, nije ni prerano ni prekasno jer je dan kratak.
Put i je i nije tezak kako se uzme. Najteze je to sto se ide uzbrdo, ali kad
se budemo vracali onda je nizbrdo. Mislim da se nema puno pjesaciti, za
sporu grupu oko 2 sata. Potrebno je napomenuti da ce tempo hodanja biti
prilagodjen uvijek najsporijem u grupi i cesto ce se stajati radi odmora i
snimanja. Sto se tice opreme treba ponijeti: jace patike ili cipele, obuci
se toplije i slojevito (donja majica, majica kratkih rukava, majica ili
toplija kosulja dugih rukava, djemper ili flis i jaketa), topla kapa i tu
robu prema potrebi oblaciti ili svlaciti. Ponijeti i neku rezervnu majicu da
se mozes presvuci ako se oznojis. Od hrane treba ponijeti neki sendvic,
mandarinu ili jabuku, nesto slatko (cokolada), saku-dvi bajama ili oraha i
sl. Obavezno ponijeti 1,5 do 2 litre tekucine (voda,caj,sok). Najbolje je
to sve staviti u manji ruksak.
Za one koji unatoc svemu ovome misle da nemogu uzbrdo opcija je ostanak na
visini polazne tocke i kretanje po uzduznom putu gdje takodjer ima puno
interesantnih motiva. Isto tako za svakog pojedinca postoji mogucnost da se
na bilo kojoj tocki tijekom uspona zaustavi ili da se vrati na polaznu tocku.
Na mapi se ne vidi baš o kakvon se usponu radi, ali poznavajuć planinarsku dušu našega vodiča, odma san se raspita za alternative usponu.
Izlet je bija ka i svaki fotoretajski. Uvik mora neko zakasnit, nekoga se mora čekat. Ovaj san put ja bija na redu i mogu mislit šta su mi rekli, a da nisan čuja. Šta ću, zaspa san jer se nisan mentalno pripremija, tj. prije spavanja nisan mantra: probudi se u šest, probudi se u šest, probudi se u šest, … Tako san prespava dva alarma koja su mi zvrljila kraj uva i probudija san se tačno kad san već mora biti na dogovoreno misto. No šta je tu je, ispriča san se šta su me čekali da se spremin, da kupin štagod za izist i pritrpija napominjanje toga svako malo.
I tako stignemo mi na odredište za aute, naprtimo se sa ruksacima i optimistički krenemo uzbrdo. Ja se držin Sine, pušača za kojega znan da će zastajat u mojen ritmu da dođe do daha. No ritam zastajanja nan je prekinija muzičar sklon noćnon životu, kojemu je skoro pozlilo. Ja san se naravno pokaza brižnin za njega, kako i za sebe, pa smo nas dvojica ostali da Domo dođe do daha i pomalo se uspinjali do puta bez strimina a kojim smo mogli šetkaki. Visinsku razliku od 100-njak metara teška uspona po teškom terenu savladali smo nizbrdo sa par kilometara lake šetnje.
Uz put smo sreli lovce koji su završavali svoju nedjeljnju potragu s puškama za lovinom koju nisu smili upucati. Sve su mi bili nekako nejasni, dvojbeni, a poneki i krvavih ruku. Strogo razgraničenih granica općinskih ili mjesnih međaša. Najviše ih smeta šta ih ljudi mrze. Ja san in pokuša umanjiti duševne boli ublažavajući rič mržnja sintagmom ne voljenosti.
Biokovski kamen je oštar poput oštrice, ne smiš se vatati za ištri kamen, moraš se uvijati oko drače. Di ima sunca tira te skidat se u kratke rukave, di ga nema obući i rezervnu maju. Na mistima se voda sledila,a gori je bilo i sniga. Prevrtljiva planina te mami i odbacuje, tira u očaj. Triba joj znati zamke i ne nasjedati in.
Ludilo triba ostaviti mlađen điru ka šta je metalac Pixelatem i samo mu esemesati broj geesesa.
Na kraju i na početku moga brdarenja bješe Žlib, zadnje misto prije uspona ili prvo misto na silasku, misto toliko ugodno za živit da smo u nedilju za lipa sunčana vrimena tamo zatekli samo jednog pastira koji je vodija svoje stado na ispašu. Neobično mi bijaše kako je napušteno selo sa tako velikin zgradama škole i drugih sadržaja jednog ovećeg sela. Život za mlađi naraštaj očito ne bješe ugodan u stoljećima koji broje brojku dvadeset.
Na vrh Borovec uspeli su se planinar Salvatore i izviđač Branko, te Sinina Lidija sa dicon. Sina je pokleka pod tereton opskrbe familije, koji su pak dosli do vrha i nazad do Sine bez hrane i pića. Jedna grupa planinara odlepršala je priko pola Biokova ka da su tići. Salvatoru je sve to bilo rekreativno, a Branko je zaradija muskulfiber.
Evo za ilustraciju par slika.
Biokovo i Makarska rivijera
Lovci
Žlib
Ekipa (dil)
Kad je vani pljusak najradije sam unutra doma, u suhome i toplome. Sanjarim kako bih napravio kišne fotografije. A nemam nij jedne do sada, iako stalno nosim aparat sa sobom. Sanjarim i kako pri tom ne bih pokisnuo. Nažalost te dvije stvari: suho i kiša, ne idu skupa. A teško je i fotografsku opremu sačuvati od vlage, vode.
Eto mi se pružila prilika da proživim takav san. Zatekao sam se vani po pljusku i sa fotoaparatom. Mogao sam ostati pod okriljem suhog zaklona. Mogao sam se skloniti u ili na neko suho mjesto i ovlažiti samo grlo nečim toplim, pa čak i hladnim, promatrati i slušati kišu iz sigurna zaklona. Izabrao sam ono drugo: kišobran u jednu ruku, aparat u drugu, pomalo se služeći nekim manjim zaklonima za najvećeg pljuska, slikavao sam odreda sve šta mi se našlo na putu od palače Bajamonti-Dešković na Rivi, preko Marmontove, Pjace i Peristila do Stare Slobodne. Nisam mogao u takvim uvjetima trošiti puno vremena na kadriranje, podešavanje parametara na aparatu (a nije to mali kompakt). Za najvećeg pljuska bilo kakvo podešavanje je bilo skoro pa nemoguće, jer sam morao paziti na opremu, a uvjeti su se pogoršavali, svjetla bilo puno manje. Bilo je to doba sumraka, Sunce je već zašlo za tamnim oblacima. Na kraju sam poprilično pokisao i ja, a i aparat se poprilično namočio. Što se mene tiče, isplatilo se.
Slijedi dio splitskih slika za kiše.
Kasno lito, kad mine sezonska vreva i kada se sa vrha mula čuje koračanje i razgovor udaljen stotinama metara, naprosto vas liči. Mir i tišinu Poljane narušila je brojna ekipa HRT-a snimajući emisiju iz serije o kulturnoj baštini. U Poljani djeluje KUD Sv. Mihovil već 11 godina. Članice su žene zrele i starije dobi, toliko zanimljive i autentične da su pohodile mnoga mjesta širom Hrvatske predstavljajući ples i pjesmu toga kraja. Rezultat djelovanja KUD-a su CD lokalnih napjeva i zbirka pjesama naslovljene ‘Oj Poljano lipa‘.
Profesionalna ekipa HRT-a natjerala je plesačice da do iznemoglosti ponavljaju ples i pjesmu. Ne baš mlade gospoje, iako uglavnom odrasle kopajući motikom, zalivajući vrt ručnim grabljenjem vode na bunaru i noseći teške terete u kablima i sprtama na glavi, reagirale su na to uporno ponavljanje plesa komentarom “ovo je teže od motike“.
U ovom trenutku ne znam kada će se emisija prikazivati. Nagrađivana redateljica Ljiljana Šišmanović djelovala je zadovoljno. Pripazite na program HRT-a.
Eva slika sa snimanja u dva dijela tj. dana kojima sam prisustvovao.
Plesanja i pjevanje
Veslanje i pjevanje
Naokolo i usput
Zadar je grad bogate povijesti i prepun starih zanimljivih građevina. No zadarske su vlasti bile hrabre i vidovite kada su dio prostora na proširenoj i preuređenoj rivi odlučile oplemeniti originalnim umjetničkim instalacijama arhitekta Nikole Bašića. Neupadljivo su se uklopile u posve običan prostor kamenom popločana prostora rive, kao sastavni dio, ne ističući se svojom prostornošću ili gabaritima, nego svojom aktivnošću, zvukom i svjetlošću koje proizvode.
Morske orgulje su nastale prve i posve su originalno rješenje i svjetska atrakcija. Magične zvukove koje proizvodi gibanje mora mnogi žele slušati. Nešto kasnije realizirana je također originalna instalacija Pozdrav suncu, koja je posebno atraktivna po zalasku sunca kada zvukovi Morskih orgulja upravljaju svjetlosnim efektima.
Taj dio Zadra privlači ljude, postao je mjesto sastajanja i boravljenja kako Zadrana tako i gostiju. Ima nešto transcedentalno na tom prostoru. Zateći ćete tu ljude koji u tišini meditiraju, ponašaju se jako čudno, stojeći, šetajući, sjedeći ili ležeći na tom prostoru. Djeca će naravno rado skakutati i trčkarati po staklenim pločama Pozdrava suncu. Zateći ćete ljude u najčudnijim pozama i da ih vidite na nekom drugom mjestu pomislili biste: ‘luđak’. Duhovnost tog kutka dugačke zadarske Donje rive kao da se prelijeva i na nju u cjelini.
Zalazak sunca u ljetno doba na tom je dijelu rive istinski događaj jer sunce nestaje u moru iako su oko Zadra brojni otoci. Jarke boje zalaska, pretapanje u zlatnu, a potom tamno plavu boju. Sa opadanjem jakosti sunčeve svjetlosti, sve više dolazi do izražaja igra svjetlosti Pozdrava suncu usklađeni sa zvucima Morskih orgulja. To naprosto treba doživjeti.
Ne mogu ne spomenuti na ovom jestu kako je preuređenje Splitske rive, u otprilike isto vrijeme, izazvalo gnjev splitske javnosti svojim katastrofalnim rješenjima, besmislenim čeličnim grdosijama koje su zakrilile povijesnu baštinu i simbole Grada.
Više o Morskim orguljama i Pozdravu sunca.
Zvuci morskih orgulja:
Zvuk zadarskih morskih orgulja (1).mp3 (500.2 KB, 410 preuzimanja)
Zvuk zadarskih morskih orgulja (2).mp3 (799.5 KB, 460 preuzimanja)
Zvuk zadarskih morskih orgulja (3) (981.8 KB, 225 preuzimanja)
Prinova u downloadu: 39 sekundi straja u bolničkom liftu.
29 sekundi straja u bolnickom liftu.mp3 (350.2 KB, 251 preuzimanja)
Prije preseljenja u Split, dugo sam stanovao u Šibeniku. Iako sam mnogo puta prolazio glavnim ulicama Krešimirova grada uvijek je to bilo s nekim ciljem, pa sam promatrao ljude i izloge, a rijetko građevine. Obično sam prolazio u vrijeme kada su gradske ulice bile pune, pa sam, gledajući neke stvari, ljude i pojave, preskakao promatranje nekih drugih. Jednom sam, već kao stanovnik Splita, posjetio Šibenik i odlučio prošetati njegovim kalama i kalelargom, trgovima, pored znamenitih spomenika i građevina, starih kamenih kuća. Krečući se poznatim ulicama vidio sam mnogo toga po prvi put.
Nedjeljom ujutro grad je uglavnom pust, a obicno se ne juri negdje, ima se vremena za uživanje u detaljima, u malobrojnim ljudima. Gomila i gužva čine jedan dio grada, ljudi i događaja nevidljivima. Potreban je odmak da bi se nešto promotrilo i doživjelo u punini.
Na simboličkoj razini izlazak sunca predstavlja rađanje novog dana i za većinu je optimizmon nabijeni početak novog poglavlja. Zalazak sunca predstavlja kraj (dana), vrijeme sumiranja rezultata, najčešće, usudio bih se reći, sa negativnim ishodom. No, izlasci i zalasci sunca uvelike su slični. Sunce se pojavljuje i nestaje, ali plave, zlatne, i ružičaste boje su zajedničke i jednom i drugom događaju. Snimljeno je bezbroj zalazaka sunca, a rijetko koja zora. Vecina ljudi u zoru ili spava ili tek ulazi u dan, a za sutona se odmara i ima vremena slikavati.
Ekipa fotoretaja odlučila je jedno nedjeljno jutro snimati splitsku Rivu i Centar. Malo tko od nas je prije imao takvu priliku. Jedni su tim druženjem zaključivali dan, dok su drugi žrtvovali dio ugodnog sna za poseban ugođaj ubrzanog ulaska u novi dan.
Za to doba dana karakteristične su brze promjene osvijetljenja i prelazaka iz tamne plave boje neba, prema svjetlijoj začinjenoj ružičastim horizontom, prema osvjetljavanju dijelova Grada prvim zrakama sunca. Iako je sunce taj dan po astronomskim podacima izlazilo oko 5:25, mogli smo ga vidjeti tek mnogo kasnije. Mosor i Dioklecijanova palača zaklanjaju ga u početku.
Dugačke sjenke se vuku za tobom ili ispred tebe i teško ih je mimoići, pa je traženje povoljnog kuta snimanja mukotrpnije no inače.
Koliko god čovjek prolazio nekim mjestima ona mu se, u drugačijim situacijam, razotkrivaju novim izgledom, novim značenjima. Tako je i kad ih zatičemo preuređenima, kao što je to slučaj sa, još nedovršenom, Matejuškom.
Evo poneka slika te nedjeljne zore i jutra.
Riva
Matejuška
Pjaca
Peristil
Riva
Ponediljak - neradni, kiša i hladnoća - drugog dana lita - stvorili su savršene uvjete za fotoretajski noćni đir. Uz obavezni izostanak organizatora, obavezne stative, od kojih ih je pola neiskoristivo senilnosti radi, trećina ekipe nije ponila niti aparat. Zaborav kao da jest i biće glavni sastojak fotoretajizma sve dok ne padnu u zaborav. Na početku foto-seanse valja dobro pojist, od punog obroka toploga sendviča i pizza cuta, do sladoleda. Naravno posli toga valja popit, opaliti kanonadu svetog fotografskog rata, samozvanog nikonaša, čiji vrat ukrašava Fuji remen, i Canonaša. Slikavalo se samo daljinski. Onda doma u balans bile boje boj.
Uglavnom bez puno snimanja, sa puno priče i zabave. Evo par slika.
Loading ...